Zavod za infektivne bolesti djece

Pročelnik Zavoda: prof. dr. sc. Goran Tešović, dr.med., spec. pedijatrijske infektologije, subspec. intenzivne medicine

Zavod se sastoji od sljedećih odjela:

Odjel za novorođenčad i dojenčad (III odjel)

Odjel za malu djecu s JIL-om (VI/prizemno)

Odjel za predškolsku i školsku djecu (VI/3 odjel)


Razvoj pedijatrijsko-infektološke službe u bolnici  

U prvim godinama postojanja, u Gradskoj kužnoj bolnici na Zelenom brijegu, liječeni su gotovo isključivo odrasli bolesnici, a djeca i to ona školske dobi liječena su samo ako su oboljela od šarlaha i difterije. Zagrebačka djeca oboljela od drugih zaraznih bolesti liječena su u dječjem zaraznom odjelu Bolnice milosrdnih sestara koji prestaje s radom 1924. godine. Od 1925. godine sva djeca oboljela od zaraznih bolesti primaju se u Gradsku kužnu bolnicu. Uglavnom su to i dalje bila djeca predškolske i školske dobi, a dojenčad i mala djeca primana su iznimno i to u pratnji majki.

Prvoga konzilijarnog pedijatra bolnica dobiva 1930. godine. Bio je to šef Gradskog dječjeg ambulatorija, dr. Schwartz, a nakon njega konzilijarnu pedijatrijsku službu preuzima Klinika za dječje bolesti Medicinskog fakulteta pod vodstvom prof. dr. Myerhoffera, čiji pedijatri pohode pedijatrijske bolesnike u Zaraznoj bolnici sve do završetka Drugog svjetskog rata.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dolazi do brzog i naglog porasta stanovništva u Zagrebu i okolici što dovodi do povećanog priljeva djece oboljele od zaraznih bolesti. U bolnici sazrijeva misao o potrebi formiranja vlastite pedijatrijske službe. 1948. godine zapošljava se prvi pedijatar, dr. I. Rebec, koja međutim u bolnici boravi vrlo kratko, baš kao i slijedeći pedijatar, dr. Jungwirth. Krajem 1949. godine u bolnicu dolazi Dr. Boris Mravunac, pedijatar koji u bolnici ostaje gotovo tri desetljeća, sve do svoga umirovljenja 1978. godine. Dr Mravunac, koji je kasnije postao redoviti profesor Medicinskog fakulteta, osnivač je suvremene pedijatrijske infektologije, ne samo u Gradskoj zaraznoj bolnici, već i u Hrvatskoj. Prvi dječji odjel u Bolnici, Prof. Mravunac ustanovio je u veljači 1951. godine u prostorima najstarije zgrade stare Gradske kužne bolnice. Odjel koji je bio namijenjen liječenju novorođenčadi i dojenčadi oboljelih od infektivnih bolesti u istome prostoru, koji je, doduše, u nekoliko navrata preuređivan, djeluje i danas. Prvi pedijatrijski odjel u Zaraznoj bolnici imao je 31 dječji krevetić, a u okviru odjela postojala je i mliječna kuhinja.

Profesor Mravunac u početku je bio jedini stalni liječnik odjela, a pomagali su mu bolnički infektolozi. Po završetku specijalizacije dr Vesne Svara iz infektologije, odjel dobiva još jednog izuzetnog liječnika i humanistu, koja se potpuno posvećuje infektološko-pedijatrijskoj problematici i dugogodišnja je najbliža suradnica prof. Mravunca. Do 1969. godine to je bio jedini dječji odjel u Klinici. U odjelu su liječena i djeca koja su zahtijevala intenzivnu skrb, a djeca starija od dojenačke dobi liječena su s odraslim bolesnicima po drugim odjelima bolnice. U odjelima za odrasle bolesnike, u gotovo svakoj sobi postojao je po jedan dječji krevetić!

Godine 1969. osnovana su dva nova dječja odjela - odjel VI/prizemno, kojeg vodi prof. dr Kačić i odjel V/1 s prim. dr Pražićem na čelu. Zbog velike opasnosti od požara odjel V/1 zatvara se 1985. godine, a već sljedeće godine otvara se novi, suvremeni dječji odjel u dograđenome dijelu tzv. VI paviljona - VI/3. Time se prostorno zaokružuje služba za dječju infektologiju, koja i danas djeluje u spomenutim prostorima. 1978. godine u okviru odjela VI/prizemno, uz svesrdnu potporu Prof. Mravunca, otvorena je Jedinica intenzivnog liječenja djece(JIL), voditelj koje je bio dr. Dragomir Božinović. To je bila prva nekirurška jedinica intenzivnoga liječenja djece u Zagrebu te druga takova jedinica u Hrvatskoj (nakon one osnovane u Klinici za pedijatriju na Kantridi u Rijeci).

Kroz gotovo 57 godina postojanja, služba za dječju infektologiju u Klinici za infektivne bolesti postupno se kadrovski ekipirala i organizacijski i sadržajno restrukturirala. Vrlo značajne promjene dogodile su se u posljednjem desetljeću. Reduciran je broj postelja stacionara, omogućen je dnevni boravak majki s djecom – „dnevna bolnica“ te apartmanski smještaj za majke i djecu čime je značajno humaniziran boravak djece u bolnici, skraćeno trajanje hospitalizacije te reduciran broj prijema u stacionar. Kvaliteta zdravstvene skrbi ovakovom je reorganizacijom službe unaprijeđena, značajno je smanjen broj nozokomijalnih infekcija, a boravak djece u bolnici humaniziran. Liberaliziran je i režim posjeta bolesnoj djeci hospitaliziranoj u klasičnome stacionaru, čime je bolnica otvorila svoje dječje odjele i prestala biti poznata po, često pretjeranom i nepotrebno rigoroznom kućnom redu, primjerenijem dobu klasične infektologije, koje je nepovratno iza nas.

Unutar službe za dječju infektologiju, osim zdravstvene, kontinuirano se razvijala stručna i znanstvena aktivnost. Osnivač službe, Dr Boris Mravunac, bio je jedan od prvih redovitih profesora infektologije na Medicinskom fekultetu u Zagrebu, koautor prvog suvremenog i cjelovitog udžbenika iz infektologije u Hrvatskoj i dugogodišnji recenzent sveučilišnog udžbenika iz pedijatrije. Profesor Mravunac utemeljitelj je i poučavanja dječje infektologije u okviru poslijediplomskih studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon njegova umirovljenja, nastavu iz pedijatrijske infektologije preuzela je Profesorica Miroslava Kačić, koja je ujedno i vodila službu do umirovljenja 1989. godine, a potom stručno vodstvo, kao i nastavnu aktivnost preuzima Profesor Dragomir Božinović, koji je posljednje desetljeće svoje stručne aktivnosti osobito posvetio osuvremenjivanju naše udžbeničke literature i značajan je njegov je doprinos suvremenome udžbeniku infektologije koji je objavljen 2006. godine. Uz to prepoznao je potrebu restrukturiranja specijalističke naobrazbe infektologa koji se bave infektologijom dječje dobi. Uz pomoć mlađih suradnika izradio je cjelovit prijedlog programa suvremene specijalizacije iz pedijatrijske infektologije, čime bi se naša struka harmonizirala s aktualnim stanjem u zemljama Europske unije i čime bi se i hrvatskim pedijatrijskim infektolozima omogućio ravnopravni položaj u suvremenoj Europi.


Napori koje aktualna generacija dječjih infektologa u Klinici čine u cilju da služba preraste u Referalni centar za pedijatrijsku infektologiju na tragu su nastojanja da se specijalistička izobrazba pedijatrijskih infektologa u Hrvatskoj osuvremeni, upotpuni i unificira.

Na kraju možemo reći da se služba za dječju infektologiju u Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu u proteklih 57 godina razvijala, sadržajno i stručno osuvremenjivala, da je kontinuirano kroz desetljeća služila na dobrobit hrvatske djece. Ovo priznanje koje se za humanizaciju oboljele djece u bolnici danas dodjeljuje odraz je prepoznavanja prije spomenutog od stručne i ine javnosti. Ono ujedno obvezuje 79 djelatnika dječje infektologije na Klinici na daljnje unapređivanje rada službe.